Osamnaesta nedelja nakon Svete Trojice

 

“Dobro im je odgovorio”

 

Kontekst je kontroverzan. Skoro uvek je tako kada se radi o duhovnoj istini. Istina koja ujedinjuje često je i ono što deli; dublje jedinstvo se ponekad može pronaći samo kroz podele našeg srca, kada su naša srca slomljena i otvorena za pogled. Jer tada, i tek tada, možda otkrijemo u šta verujemo, za šta se zalažemo. Ponekad su potrebne kontroverze.

 

Ali šta znači stati, zalagti se za nešto? Da li je to samo pitanje tvrdnje, pitanje samoodređenja koje ne zahteva priznavanje ni na jednoj drugoj osnovi osim na subjektivnoj tvrdnji o našim željama i interesima? Da li smo zapravo definisani jednostavno svojim seksualnim i materijalnim željama? Da li je istina upravo ono što mi činimo? Ili se zalažemo za nešto objektivno i primljeno, istinu koja nas definiše čak i u našoj neistini?

 

Ponekad učimo kroz kontroverzu. Ponekad se kroz kontroverzu nešto od istine Božije odmah saopšti i primi. Ono što treba tražiti je dublje razumevanje istine, „istine tako stare i tako nove“.

 

Isus se bavi verskim sporovima. „Koja je prva zapovest od svih?“, pitaju ga pripadnici književničke kaste, prepisivači, pisci reči koje su poput slika u koje možemo zakoračiti ako odlučimo. Nikada nećemo biti isti jer nas istina uvek suočava i osuđuje. Ovaj pisar, za koga će Isus na kraju reći: „Nisi daleko od Carstva Božijeg“, shvatio je da im je „[Isus] dobro odgovorio“, pa ga je to navelo da postavi nadmoćno pitanje, „što je najvažnija zapovest od svih“ ? Moglo bi se reći, on je primoran samom istinom u kontekstu kontroverzi, pa čak i intelektualnog animoziteta gde je moć više u pitanju nego istina. Ali „Isus im je dobro odgovorio“.

 

I nastavlja to da čini u svom „Sažetku zakona“. Najveća zapovest je ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjem, „nema drugih zapovesti većih od ovih“. Moćne stvari. Nepobitne stvari. „Na ove dve zapovesti visi sav zakon i proroci“. Pa ipak duboko provokativan i kontroverzan. Zašto? Zbog svoje jasnoće. Ova jasnoća o dobročinstvu stavlja sve u perspektivu. Ona preseca sav nered i zabunu istorije i iskustva. Isus kristališe čitavo jevrejsko pismo, ono što hrišćani nazivaju Stari zavet. To je neka vrsta destilacije učenja Starog zaveta, gotovo, mogli bismo reći, neka vrsta starozavetnog Simvola vere, i svakako ona koja osporava mnoge perspektive o toj izuzetnoj zbirci knjiga, priča i pesama. Da li je zaista sve u ljubavi? Kako pravo može biti ljubav?

 

Budući da Zakon nije ništa drugo do izraz Božje volje i istine za naše čovečanstvo i ako nas uverava u naše sopstvene nedostatke, kao što to sasvim sigurno čini, posebno iz hrišćanskog shvatanja, onda to čini samo da bi nas pozvao na istinu. Takvo je pokajanje i molitva.

 

Postoje dva oblika povratka Bogu, jedan je u zahvaljivanju, drugi u pokajanju. Oboje su priznanje Božje istine koja nas meri, a ne obrnuto. Ali ta mera je, konačno, ona koja iskupljuje i posvećuje naše ljubavi i naša iskustva. Kako? Dovodeći ih do Božje istine bez koje je „svako voleti [samo] ludost“.

 

„Sažetak zakona“, kako smo ga liturgijski i teološki nazvali, nije veroispovest. Nije, kako su neki hteli da sugerišu, jevrejsko verovanje uključeno u hrišćansku liturgiju kao ekvivalent katoličkom verovanju. Reč „veroispovest“ treba koristiti najsvesnije; to je zaista hrišćanski koncept koji ne treba kavalirski čitati u drugim kontekstima i situacijama. Ono što čini reč „veroispovest“ nečim posebno hrišćanskim proiizlazi iz ostatka ove jevanđelske priče.

 

Isus, koji je dobro odgovorio, takođe je odgovorio na prepisivačevo priznanje istinitosti njegovih reči, rekavši da „niste daleko od carstva Božijeg“. „Nakon toga“, kažu nam, „niko se nije usudio da mu postavi bilo šta“. Ali Isus nastavlja da osporava određene ideje o Mesiji, govoreći u stvari da je Izraelov Mesija više od običnog Davidovog sina, to jest o kraljevskoj Davidovoj lozi, i više od političkog spasitelja, jer ima transcendentnije, zaista, večno poreklo, naime, Boga; na kraju, kako verodostojno kažemo, On je „svetlost od svetlosti, Bog istiniti od Boga Istinitog“.

 

Isus je Mesija koji je Bog sa nama, pravi Bog i pravi čovek. U tome leži srce veroispovesti. Fokus je na potpunoj jedinstvenosti Hrista kao jednoga sa Gospodom Bogom Starog zaveta kome su takođe podređeni David, pastir i kralj, pesnik i ratnik. „Isus je Gospod“, na kraju krajeva, je najraniji oblik verodostojne izjave koji imamo u Novom zavetu; izjavu koju možemo reći samo „po Duhu“.

 

Ovde je Stari zavet sažeo Isus, a još više, zapovest o dvostrukoj ljubavi označena je kao ostvarena u samom Isusu. Nešto od transcendentne Božje istine objavljuje se čak i usred kontroverzi i to se otkriva tumačenjem Svetog pisma.

Možda u ovome počinjemo da pronalazimo način da razmislimo o svojim sadašnjim teškoćama. Vraćamo se veroispovesti i Svetom pismu verodostojno shvaćenim, to jest shvaćenim kroz primat kategorija stvaranja, otkupljenja i posvećenja, a još više kroz primat ljubavi prema Bogu otkrivenoj kao Trojica, Bog Otac, Bog Sin i Bog Sveti Duh. U primatu ovih kategorija i u zagrljaju Trojstva nalazimo objektivne odrednice naše humanosti, a ne drugačije. I u veroispovedanjima nalazimo princip pristupa svim pitanjima morala, naime, učenje o „opraštanju grehova“.

 

Ne postoji nova istina koja stoji iznad i protiv Isusovih reči. U najboljem slučaju može doći do produbljivanja razumevanja naše humanosti, mada u isto vreme, mora se reći, da može doći i do gubitka razumevanja.

Ovo jevanđelje bi nas definisalo iskupljenjem naših želja, pozivajući nas na ljubav prema Bogu i ljubav jednih prema drugima u poštenju i istini. Ovde pronalazimo mogućnosti za iskupljenje naših prijateljstava i brakova, a ne njihovu zabunu. Svi mi, bilo da odlučujemo da se definišemo kao homoseksualci ili strejt, umešani smo u seksualne zabune našeg doba. Potrebna nam je jasnoća jevanđelja da bismo ponovo otkrili milosrđe Božje bez kojeg ništa ne vredimo, posebno u gluposti naših samopotvrđivanja. Ipak, postoji jedan koji je dobro odgovorio.

 

Velečasni Zoran Minić

 

Molitva dana

Svemogući i večni Bože,uvećaj u nama Svoj dar vere da, napuštanjem onoga što se nalazi iza nas i  posezanjem za onim što je bilo pre, možemo krenuti putem Tvojih zapovesti i osvojiti krunu večne radosti; kroz Isusa Hrista, Tvoga Sina, našega Gospoda, koji je živ i caruje sa tobom, u jedinstvu Svetog Duha, jedan Bog, sada i zauvek. Amin.

Čitanja:

– Prva poslanica sv. apostola Pavla 1.Korinćanima 1,4-8

– Sveto Jevanđelje po Mateju 22,34-46