Dvadeseta nedelja nakon Svete Trojice

 

“Sve je spremno”

 

„Sve je spremno“, izgleda, ali da li smo zaista? Šta znači biti spreman za banket, za svadbu? Šta je, zaista, venčanica bez koje, izgleda, nismo spremni; bez kojih smo, čini se, vani čak i kada mislimo da smo unutra; bez kojih ćemo, izgleda, biti „bačeni u krajnju tamu“ gde će „biti plač i škrgut zuba“.

 

Vremena nikada nisu tako loša da dobar čovek ne može da živi u njima. Kvalitet vremena u kome živimo ne može biti merilo vrline i karaktera. Ne. To je pre postavka u kojoj se pokazuje vrlina i dokazuje karakter. Pitanje za hrišćane „u svako doba i na svakom mestu“ je da li ćemo biti definisani okolnostima ili milošću. Pod milošću mislimo na najveće savršenstvo ljudskih vrlina koje je Božje delo u nama i za nas, šta god da se dogodi u svetu oko nas.

 

Čovek misli, na primer, o Avgustinu, koji je umro u svojoj episkopskoj stolici Hipo Regije 430. godine, čak i dok su vojske Vandala opsedale grad, pred uništavanjem onoga što je bilo životno delo u formaciji hrišćanskih duša. Bila je to prva u nizu invazija koje će praktično izbrisati svaki trag hrišćanstva Severne Afrike. Ono je opstalo uglavnom u spisima svojih teologa, od kojih je Avgustin bio glavni.

 

Ili se možda misli na Dantea, izbačenog iz svog voljenog grada Firence u izgnanstvo. Pa ipak, uprkos svom izgnanstvu, ili, možda, nije previše reći, zbog svog izgnanstva, on je proizveo najveću epsku pesmu hrišćanskog hodočašća, Božanstvenu komediju, „kako bi ih vodio“, kako on kaže , „Od stanja bede do stanja sreće“.

 

Možda je to najbolje sažeto u Šekspirovom delu Kako vam se sviđa, gde vojvoda, prognan u šume Ardena, dirljivo, ako ne i pomalo romantično, kaže:

 

„Slatke su upotrebe nedaća;

Koje su, poput žabe, ružne i otrovne

U glavi nosi dragocen dragulj;

I ovo je naš život, izuzet od javne tuge

Nalazi jezike na drveću, knjige u tekućim potocima,

Propovedi u kamenu, i dobro u svemu”.

 

Koliko je teško, a ipak koliko je potrebno videti „dobro u svemu“, pa čak i to da su „slatke upotrebe nedaća“. Pa ipak, u mračnom drvetu, priča nam Dante, tamnom drvetu svetskih nedaća i zbunjenosti duše, naučio je veliko dobro.

Alarmi i nedaće današnjice, političke i crkvene, s pravom zaokupljaju našu pažnju. Veliki bibličar Jeronim, odgovoran za Vulgatu, latinski prevod Biblije (toliko važan za zapadno hrišćanstvo sve do i uključujući Knjigu zajedničkih molitava), razmišljajući o pljački Rima 410. godine nove ere od strane Alarika Ostrogotskog, napisao je da „um drhti pri pomisli na propast našeg doba“. Um zadrhti. Nije jednostavno razbijen. Umesto toga, uzdrmali su ga misao o većoj misteriji i čudu Božjeg Promisla koji deluje u i kroz gluposti i mane našeg čovečanstva, koliko god bili uznemireni i u neredu.

 

Da bismo bili definisani okolnostima našeg doba znači izabrati Fortunu, tu drevnu boginju slepe slučajnosti, gospođu Sreću. Ona, naravno, ide veselo svojim putem, favorizujući prvo jednog, a zatim drugog, ali ostavljajući još mnogo toga u ruševinama svog idenja. Vidite, nju nije briga. Veselo ide svojim putem. Točak se okreće i mi smo ili podignuti ili zdrobljeni ispod. Ako odlučimo da pratimo okretni točak sreće i slučajnosti, idući „nizvodno“, uz tok, kako se obično kaže, slomit ćemo se na točku njene ravnodušnosti, kako unutra, tako i spolja. Pa ipak, možda je to buđenje uma do Promisla Božijeg.

 

Jer, Bogu je stalo i, na kraju, čak i nedaće u našim poslovima su pouke i dokazi Njegove brige, iako su teške lekcije. One se mogu naučiti iz istorije, od istoričara,pesnika, umetnika i parada naših iskustava. Ali sigurno ih je najbolje naučiti kroz svetlost Njegove Reči koja osvetljava naš način razumevanja.

 

Govorili smo o Avgustinu, Jeronimu, Danteu i Šekspiru. Ali postoji gomila drugih koji takođe svedoče o Promislu Božjem i spremnosti duše za stvari Božje u uslovima krize i nedaća. U Isusu Hristu, Božja Promisao je napisana za nas da čitamo najjasnije i najdramatičnije. Moglo bi se reći, on je Um Božje Promisli, Reč i Sin Očev koji je „došao svojima i njegovi ga nisu primili“. Događaj u današnjem jevanđelju je parabola samog evanđelja. Isus nam pokazuje sliku naše ravnodušnosti prema Njegovoj ljubavi, prema Njegovom dobru za nas, ali samo tako da nas uzdrma u spremnosti i pripremi.

 

Šta je onda venčanica? To nije ništa drugo nego milosrđe Božje u žrtvi Hristovoj. Venčanica je Hristos Isus, „Obucite se u Gospoda Isusa Hrista“. Naša priprema je naša puna čežnja za Njegovom ljubavlju. To uključuje i zaista zahteva naše potpuno pokajanje.

 

Jer, šta je to bračna gozba u paraboli? Svakako, to je brak neba i zemlje, sjedinjenje Boga i čoveka u Hristu Isusu. To označava ceo Njegov inkarnirani život – pripreme za Njegov dolazak i naša odbijanja, Njegov dolazak i naše zanemarivanje. Ali parabola je ispričana kako bi nas učinila spremnima „i telom i dušom“, da bi nas potresla u misli i delu. „Sve je spremno“ i ja bih hteo bi da i mi budemo spremni, spremni da uđemo u sve ono što nam je On, u svojoj providnosti, pripremio. „Sve je spremno“ i Bog će učiniti i nas spremnima. On je, na kraju krajeva, „dobar u svemu“.

 

“Sve je spremno”

Velečasni Zoran Minić

 

Molitva dana

 

*

 

Bože, davaoče života,

čiji Sveti Duh prožima Tvoju Crkvu:

darovima Duha opremaj nas da živimo po Hristovom jevanđelju

i učini nas željnima da izvršimo Tvoju volju,

kako bismo podeliti sa celim Tvojim stvorenjem

radost večnog života;

kroz Isusa Hrista, Tvoga Sina, našega Gospoda,

koji je živ i caruje s tobom,

u jedinstvu Duha Svetoga,

jedan Bog, sada i zauvek.

Amin.

 

Čitanja:

– Prva poslanica sv. apostola Pavla Efescima 5,15-21

– Sveto Jevanđelje po Mateju 22,1-4