Pravoslavlje i katoličanstvo čvrsto veruju da postoji jedan Bog Stvoritelj, od kojega sve potiče, i koji je stvorio sav svet ni iz čega. U tom svirtu je stvorio čoveka, postavivši ga za prvo među stvorenjima. Čovrk je stvoren kao duhovno i telesno biće; dušom stoji u duhovnom, anđeoskom svetu, može učestvovati u božanskom i anđeoskom životu, a telom u materijalnom svietu, uživati sve njegove blagodati, što anđeli ne mogu. Zato je čovek kruna i vrhunac Božjega stvaranja, poglavar svega stvorenoga.

 

Obe Crkve veruju da su svet i čovek stvoreni u stanju izvorne svetosti i pravednosti. Čovek je bio u stanju mira i zajedništva s Bogom, a posledično, i sa samim sobom i svetom, nije bilo zla u njemu, ni greha. Međutim, u svet prvog čoveka ulazi zao duh, Satana, javlja se čoveku, a čovek, u jednome trenutku, krši Božju zapovest i poklanja svoje poverenje zlom stvorenju – Satani. Posledice su bile katastrofalne. Kida se zajedništvo s Bogom, u svet ulazi greh, zlo i smrt. Kako je u prvom čoveku, Adamu, bio sadržan sav ljudski rod, kako je on primio izvornu svetost i pravednost ne samo za sebe, već za sve ljude koji će poteći od njega, tako se i taj njegov greh raširio na celokupno njegovo potomstvo, odnosno, celi ljudski rod biva zaražen grehom i zlom. Taj Adamov greh nazivamo istočnim ili izvornim grehom. Svi se rađamo zaraženi njime, a briše nam se u krštenju.

 

Kao što vidimo, u temeljnom dogmatskom učenju o istočnom grehu, nema razlike između dvaju Crkava. No, postoje razlike u teološkim aspektima, postoje nijanse koje ipak određuju drugačiji pogled i drugačije naglaske. Možemo ih podeliti na tradicionalne i savremene.

 

Tradicionalna katolička teologija razlikuje u prvom čoveku, Adamu, dve komponente: njegovu prirodu, i prvobitnu pravednost (iustitia originalis). Ova prvobitna pravednost nije bila sastavni deo čovekove prirode, već izvanjski, natprirodni dar, milost dana čoveku od Boga. Istočni greh se sastojao  u tome, da je čovek odbacio tu natprirodnu milost, tu prvobitnu pravednost, ostavši samo na svojim prirodnim silama. Čovekova priroda je ostala neoštećena; slika Božja u njoj nije narušena. Čovek u suštini ostaje što je bio i pre pada, samo što je izgubio milost s neba. Nakon krštenja, u čoveku ne ostaje nikakav greh, niti bilo što neugodno Bogu; ostaje samo požuda (concupiscentia), koja je više korisna čoveku nego štetna, jer izaziva čoveka na duhovnu borbu.

 

Nasuprot tome, pravoslavlje uči da je prvobitna pravednost bila, ne izvanjski dar čoveku, već deo čovekove prirode, naravi. Pavši u grieh, čovek je duboko povredio, ranio svoju narav, prirodu. U katoličkoj viziji, čovek je ratnik kome su oduzeli oružje, ali je i dalje u punoj snazi; u pravoslavnoj, on je razoružan i ranjen, treba pomoć i lečenje. Pravoslavlje se takođe oštro ograničava od protestantske krajnosti, koja uči da je u čoveku sasvim uništen lik Božji, i da je čovek sasvim nesposoban da čini dobro; možemo reći da je pravoslavlje sačuvalo jedan odmereni, srednji put.

 

Katolicizam nije nikada dao jasan odgovor o spomenutoj požudi (concupiscentia). Jer, ako, kako se tvrdi, u čoveku ne ostaje ništa Bogu neugodno nakon krštenja, i ako je ta požuda pre korisna nego štetna, koja je onda njezina priroda? U kakvom je odnosu prema ljudskoj zdravoj naravi? Možemo li reći onda da je ona sastavni deo čovekove prirode? I kako je moguće tvrditi da nakon krštenja ne ostaje ništa loše osim nje u čoveku, kada i Biblija i ljudsko iskustvo vidi koliko su greh i slabost načeli ljudsku prirodu? Pravoslavlje naprotiv tvrdi, da je krštenje preporod čitavog ranjenog ljudskog bića, i početak lečenja njegove prirode, da krštenje postupno, kroz čovekovu borbu, kroz život, proniče i prožima čitavog čoveka, čisteći ga od svakog zla, zlog nagnuća, požuda i strasti, pretvarajući ga u posinjeno dete Božje.

 

Ovakvo radikalno teološki učenje Katoličke Crkve imalo je svojih refleksija i na noviju teologiju. Naime, u novije vreme, naročito nakon II. Vatikanskog koncila, pojavio se čitav niz katoličkih teologa, koji uče kako je čovek već otpočetka bio ranjiv i smrtan. Po njima, pojave poput bolesti, starenja, smrti i raspadanja čoveka, nisu posledica istočnog grieha, već naprosto dio ljudske naravi, oduvek. Smatraju kako bi čovek patio, stario i umro, sve da i nije bilo istočnog grijeha. Ovakvi stavovi nisu deo katoličkog učenja, ali se veoma šire u katoličkim krugovima danas. Oni, očigledno, nisu plod samo modernih shvatanja koja negiraju bilo što nadprirodno u svetu (pa im je neshvatljivo postojanje besmrtnog tela), već i prirodan nastavak tradicionalnih katoličkih shvatanja. Jer, ako kažemo da je čovekova priroda neoštećena istočnim grehom, i da u nepovređenoj prirodi može postojati požuda, šta nas sprečava da izvedemo stvar do kraja, i proglasimo bolest, starenje i smrt prirodnim?

 

Pravoslavna Crkva dosledno od apostola predaje učenje o savršenosti Adamove prirode pre pada. Jedinstvo čoveka s Bogom, nije bilo plod spoljašnje milosti, niti ograničeno samo na moralno i duhovno polje života. Jedinstvo čoveka s Bogom je bilo sastavni deo cjelokupnog psihofizičkog bića čovekovog, i ostavljalo je posledice, ne samo na moralni život Adamov, već i na njegov fizički život: nije bolovao, patio, stario, niti je mogao poginuti ili umreti. Tek kidanjem veze s Bogom dolazi do oštećenja ne samo njegove duhovne i moralne komponente, već i fizičke, te čovek počinje patiti i raspadati se. Zato je i potrebno uskrsnuće, ne samo kao duhovna, već i materijalna obnova celokupnoga ljudskog bića i života.