SMIRENOST uma je jedan od najlepših dragulja mudrosti.  To je rezultat dugog i strpljivog napora samokontrole. Takva vrlina je pokazatelj zrelog iskustva, i mnogo više od pukog poznavanja zakona i funkcionisanja misli.

Čovek postaje miran u meri u kojoj razume sebe kao misaono biće u neprekidnom razvoju. Takvo znanje iziskuje, takođe kao rezultat razmišljanja, i razumevanje drugih. Sagledavajući sve jasnije unutrašnje odnose misli kroz delovanje zakona uzroka i posledice, čovek prestaje da se uzrujava, da biva nepotrebno zabrinut i tužan. On postaje uravnotežen, postojan i spokojan.

Miran i staložen čovek, koji je naučio kako da se vlada, zna i kako da se prilagodi drugima. Drugi zauzvrat, poštuju njegovu duhovnu snagu, osećajući da mogu da uče i oslone se na njega. Što je čovek mirniji, veći je njegov uspeh, uticaj, moć dobročinjenja. čak i običan trgovac će primetiti napredak u svom poslu ako razvije veću samokontrolu i staloženost, jer ljudi će uvek radije trgovati sa čovekom postojanog i uravnoteženog držanja.

Snažan, smiren čovek je uvek voljen i poštovan. On je kao drvo koej daje hlad na žednoj zemlji, ili sten akoja pruža utočište od oluje. Ko ne voli mirsno srce, dobrodušan, uravnotežen život? Nije bitno da li pada kiša ili sija sunce, ili kakve se promene dešavaju onima koji poseduju te blagoslove, oni su uvek dragi, spokojni i mirni. Ta fina ravnoteža karaktera, koju mi nazivamo spokojem, je poslednja lekcija iz kulture. To je procvat života, plod duše. To je dragoceno kao mudrost – poželjnije od najfinijeg zlata. Kako beznačajno izgleda trka za novcem u poređenju sa spokojnim životom. Životom koji boravi u okeanu istine, ispod površine, van domašaja oluja, u Večnom Miru.

Koliko samo ljudi poznajemo koji sami sebi zagorčavaju život i svojom plahovitom naravi kvare sve što je ugodno i lepo, narušavajući sklad i stvarajući zlu krv. Usled nedostatka samokontrole velika većina ljudi upropašćava svoj život i kvari svoju sreću. Koliko malo uravnoteženih ljudi u životu srećemo koji imaju tu uzuzetnu staloženost, a što je odlika izgrađenog karaktera.

Da, čovečanstvo se vazda bori sa neobuzdanom strašću, uzburkano je nekontrolisanom tugom, poljuljano zebljom i sumnjom. Samo mudar čovek, samo onaj čije su misli odmerene i pročišćene, može da učini da mu se vetrovi i oluje duše pokoravaju.

Olujom nošene duše, gde god da su, u bilo kakvim uslovima da žive, neka znaju sledeće: ”Ostrva blaženstva vam se smekšaju u okeanu života, a sunčana obala vašeg savršenstva čeka vaš dolazak. Držite ruke čvrsto na kormilu svojih misli. U jezgru vaše duše leži vrhovni Gospodar. On samo drema; probudite Ga. Samokontrola je snaga. Prava misao je majstorstvo. Smirenost je moć. Recite srcu, ‘Mir. Budi tiho’.”

‘Kako čovek razmišlja u svom srcu, takav je on.’ (Poslovice 23,7)