„Jer koje je unapred znao, njih je predodredio da budu saobrazni liku njegovoga Sina, da on bude prvenac među mnogom braćom“ (Rim 8,29). To je neshvatljivo veliko obećanje koje je dato onima koji su pozvani da slede Isusa Hrista, da će biti jednaki Hristu. Oni treba da nose njegovu sliku kao braća prvorođenog Sina Božijeg. To je poslednje određenje učenika – da bude „kao Hristos“. Slika Isusa Hrista koju sledbenik uvek ima pred očima, pred kojom nestaju sve druge slike, ulazi u njega, ispunjava ga, oblikuje ga (up. Rim 12,2) da učenik postane sličan učitelju, jednak učitelju. Slika Isusa Hrista se u svakodnevnom zajedništvu utiskuje u sliku učenika. Sledbenik ne može mrtvo i bezvoljno da posmatra sliku Sina Božijeg; iz te slike izlazi sila koja ima moć da stvara nanovo. Ko se u potpunosti preda Isusu Hristu, taj mora da nosi njegovu sliku. On postaje Božiji sin, stoji pored Hrista kao nevidljivog brata istog obličja, kao slika Božija.
Bog je jednom stvorio Adama prema svom obličju (1 Moj 1,27). Bog je u Adamu tražio krunu svog stvaranja i zadovoljstvo u svojoj vlastitoj slici, „i gle, dobro beše veoma“ (1 Moj 1,31). Bog je u Adamu prepoznao samog sebe. Tako je neobjašnjiva tajna čoveka od početka da je on stvorenje, a ipak treba da bude jednak Tvorcu. Stvoreni čovek treba da nosi sliku nestvorenog Boga. Adam je „kao Bog“. On sada treba svoju tajnu, biti stvorenje i biti jednak Bogu, da nosi zahvalno i pokorno. Zmija je lagala kada je rekla da on tek treba da postane kao Bog, i to po vlastitom delu i odluci (1 Moj 3,5). Tu je Adam odbacio blagodat i izabrao vlastito delo. Adam je hteo sam da reši tajnu svog bića, biti stvorenje i biti jednak Bogu. On je želeo da postane po samom sebi ono što je već bio po Bogu. To je bio prvorodni greh. Adam je postao „kao Bog“ – sicut deus – na svoj način. On je samog sebe učinio bogom i sada više nije imao Boga. On je vlada sam kao bog stvoritelj u jednom obezboženom i podređenom svetu.
Ali, tajna njegovog bića ostaje nerazrešena. Čovek je izgubio svoje vlastito, bogomdano bogoliko biće. On sada živi bez svog suštinskog određenja, biti Božija slika. Čovek živi, a da nije čovek. On mora da živi, a ne može da živi. To je protivrečnost našeg postojanja i izvor svih naših nevolja. Od tog vremena gorda Adamova deca vlastitim snagama traže izgubljenu Božiju sliku i nastoje da je obnove u sebi. Ali, što je ozbiljnije i predanije njihovo stremljenje da ponovo nađu izgubljeno, i što je uverljiviji i gordiji njihov prividni uspeh, to je veća protivrečnost prema Bogu. Njihovo nakazno obličje koje utiskuju u sliku svog samoizmišljenog Boga, bez njihovog znanja, sve više i više liči na sliku Satane. Slika Božija kao blagodat Tvorca ostaje izgubljena na ovoj zemlji.
Ali, Bog ne odvraća pogled od svog izgubljenog stvorenja. On će u njemu po drugi put stvoriti svoju sliku. Bog želi ponovo da bude zadovoljan svojim stvorenjem. On traži na njemu svoju vlastitu sliku kako bi je ljubio. Ali ne nalazi je drugačije osim da sam, iz čistog milosrđa, prihvati sliku i obličje izgubljenog čoveka. Bog mora da postane jednak slici čoveka jer čovek više ne može da postane jednak slici Božijoj.
Božija slika treba ponovo da bude uspostavljena u čoveku. Pritom se radi o celini. Konačni cilj i određenje nije to da bi čovek ponovo imao ispravne misli o Bogu, da bi svoja pojedinačna dela ponovo podredio Božijoj reči, nego da on kao celina, kao živo stvorenje bude Božija slika. Telo, duša i duh, celo obličje čovekovo treba da nosi u sebi sliku Božiju na zemlji. Bogu je mila jedino njegova savršena slika.
Ta slika izvire iz života, iz žive praslike. Obličje se stvara prema obličju. To je ili izmišljeno Božije obličje po kome se stvara ljudsko obličje, ili je istinsko, živo Božije obličje koje se utiskuje u čoveka. Mora da se desi preoblikovanje, „metamorfoza“ (Rim 12,2; 2 Kor 3,18), promena obličja, ako pali čovek treba ponovo da postane slika Božija. Pitanje je kako je moguće ostvariti to preoblikovanje čoveka u Božiju sliku.
Budući da pali čovek ne može više da nađe niti prihvati Božije obličje, zato postoji samo jedan put kao izlaz. Sam Bog prima na sebe obličje čoveka i pristupa mu. Božiji Sin, koji je živeo u božanskom obličju kod Oca, ponižava se ostavljajući svoje obličje i dolazi čoveku u obličju sluge (Flp 2,5 i dalje). Promena obličja koja nije mogla da se desi kod čoveka, dešava se sada u samom Bogu. Božija slika koja je od večnosti, prihvata sada sliku palog, grešnog čoveka. Bog šalje svog Sina u obličju grešnog tela (Rim 8,2 i dalje).
Bog šalje svog Sina – samo je tako pomoć moguća. Taj cilj ne može da se dosegne jednom novom idejom, jednom boljom religijom. Čovek dolazi čoveku. Svaki čovek nosi jednu sliku. Njegovo telo i njegov život su vidljivi. Čovek nije samo reč, misao, volja, nego je sa svim tim i u svemu tome čovek, obličje, slika, brat. Zato u njemu ne nastaje neka nova misao, volja, delo, nego nova slika, novo obličje. U Isusu Hristu Božija slika je stupila među nas izgubljene u obličju grešnog tela. U njegovom učenju i njegovim delima, njegovom životu i njegovoj smrti, njegova slika postaje očigledna. U njemu je Bog ponovo stvorio svoju sliku na zemlji. Ovaploćenje, Isusova reč i delo kao i njegova smrt na krstu neotuđivo pripadaju ovoj slici. To je jedna druga slika od one Adamove u prvom sjaju raja. To je slika onoga koji je došao u svet greha i smrti, koji je na sebe primio potrebe ljudskog tela, koji se ponizno podvrgao gnevu i sudu Božijem nad grešnicima, koji je Božijoj volji ostao poslušan u stradanju i u smrti; to je onaj koji je rođen u siromaštvu, prijatelj carinika i grešnika koji je zajedno s njima sedeo za stolom (Mt 9,10 i dalje), koga su na krstu odbacili i napustili i Bog i ljudi – to je Bog u ljudskom obličju, to je čovek kao nova slika Božija!
Mi jako dobro znamo da su znakovi trpljenja, rane krsta sada znakovi blagodati na telu vaskrslog i preobraženog Hrista (Jn 20,19 i dalje), da slika Raspetog od tada živi u slavi večnog Velikog sveštenika koji se pred Bogom na nebu moli za nas (up. Jev 2,17 i drugde). Od Isusa u obličju sluge nastalo je u vaskršnje jutro jedno novo telo u nebeskom obličju i sjasju. Ali, ko želi prema Božijem obećanju da ima udela u sjaju i slavi Isusa, taj mora pre toga da postane sličan slici poslušnog, stradalnog sluge Božijeg na krstu. Ko želi da nosi preobraženu sliku Isusa, taj mora u ovom svetu da nosi sramotnu sliku Raspetoga. Niko ne može naći izgubljenu Božiju sliku do samo onaj koji poprimi obličje ovaploćenog i raspetog Isusa Hrista. Jedino je ta slika draga Bogu. Samo onaj koji se u toj slici pokaže pred Bogom, biće mu drag.
Postati jednak obličju Isusa Hrista ne predstavlja ideal ostvarenja koji nam je naložen, bilo kakva sličnost s Hristom. Ne činimo mi sebe sličnima Bogu, nego je to sama slika Božija, to je samo obličje Hristovo koje u nama zadobija svoje obličje (Gal 4,9). To je njegovo vlastito obličje koje želi da se želi da se pokaže u nama. Hristos neće prestati da radi na nama sve dok u nama ne stvori svoje obličje. To je celo obličje Ovaploćenoga, Raspetoga i Proslavljenoga kome mi treba da se upodobimo.
Hristos je primio obličje čoveka. Postao je čovek kao i mi. U njegovom čoveštvu i poniženju ponovo prepoznajemo naše obličje. On je postao jednak ljudima da bi oni mogli da postanu jednaki njemu. U ovaploćenju Hristovom čitavo čovečanstvo ponovo prima dostojanstvo sličnosti Bogu. Ko sada nepravedno postupa prema najmanjem čoveku, taj nepravedno postupa prema Hristu koji je primio ljudsko obličje i koji je u sebi ponovo uspostavio sliku Božiju za sve ljude. U zajedništvu s Ovaploćenim ponovo nam biva darovano naše čoveštvo. Time smo otrgnuti od pojedinačnosti greha i ponovo darovani celom čovečanstvu. Sve dok imamo udela u Hristu, Ovaploćenom, imamo udela i u celom čovečanstvu koje on nosi. Budući da znamo da smo u Isusovom čoveštvu prihvaćeni i nošeni, zato se naše novo čoveštvo sada sastoji u tome da mi prihvatimo i nosimo potrebe i krivice drugih. Ovaploćeni čini svoje učenike braćom svih ljudi. Božije „čovekoljublje“ (Tit 3,4) koje je postalo očigledno u Hristovom ovaploćenju, utemeljuje bratsku ljubav prema svim ljudima na zemlji. Obličje Ovaploćenog je ono koje čini zajednicu telom Hristovim na koje pada greh i nevolja celog čovečanstva i jedino ono nosi to čovečanstvo.
Obličje Hristovo na zemlji jeste smrtno obličje Raspetoga. Slika Božija jeste slika Isusa Hrista na krstu. Učenikov život treba preoblikovati u ovu sliku. To je život u obličju jednakom Hristovoj smrti (Flp 3,10; Rim 6,4 i dalje). To je raspeti život (Gal 2,9). Hristos utiskuje u život svojih učenika u krštenju svoje smrtno obličje. Mrtav telu i grehu, hrišćanin je mrtav za ovaj svet i svet za njega (Gal 6,14). Ko živi njegovim krštenjem, živi njegovom smrću. Hristos obeležava život svojih učenika kroz svakodnevno umiranje u borbi duha protiv tela, kroz svakodnevno trpljenje smrtnih bolova koje đavo zadaje hrišćaninu. To je trpljenje samog Isusa Hrista koje na ovoj zemlji moraju da iskuse svi njegovi učenici. Hristos samo malom broju svojih učenika daruje najuže zajedništvo s njegovim stradanjem, mučeništvo. Ovde se iskazuje najveća jednakost učenikovog života sa smrtnim obličjem Isusa Hrista. U javnom sramoćenju, u stradanju i smrti Hrista radi, Hristos poprima vidljivo obličje u svojoj zajednici. Od krštenja pa sve do mučeništva to je isto trpljenje i ista smrt. To je novo stvaranje slike Božije kroz Raspetoga.
Ko je u zajedništvu s Ovaploćenim i Raspetim, u kome je zadobio obličje, taj će takođe biti jednak Proslavljenome i Vaskrslome. „Tako ćemo nositi i sliku nebeskoga čoveka“ (1 Kor 15,49). „Bićemo mu slični, jer ćemo ga gledati onakvog kakav je“ (1 Jn 3,2). Kao i slika Raspetoga, tako će i slika Vaskrsloga preoblikovati one koji je gledaju. Ko gleda Hrista, taj će biti približen njegovoj slici, učinjen jednakim njegovom obličju, postaće ogledalo božanske slike. Već na ovoj zemlji u nama će se odražavati slava Isusa Hrista. Iz smrtnog obličja Raspetoga, u kome živimo, u nevolji i krstu, prodiraće svetlost i život Vaskrsloga, i sve će biti dublje preobražavanje u božansku sliku, sve će biti jasnija slika Hristova u nama; to je napredovanje od spoznaje ka spoznaji, od svetlosti ka svetlosti, prema sve savršenijoj jednakosti sa slikom Sina Božijega. „A mi svi otkrivena lica odražavamo slavu Gospodnju i preobražavamo se u istu sliku iz slave u slavu“ (2 Kor 3,18).
To je prebivanje Isusa Hrista u našim srcima. Život Isusa Hrista na ovoj zemlji još uvek nije završen. Hristos nastavlja da živi u životima svojih sledbenika. Sada ne treba da se govori o našem hrišćanskom životu, nego o istinskom životu Isusa Hrista u nama. „Tako ne živim više ja, nego Hristos živi u meni“ (Gal 2,20). Ovaploćeni, Raspeti, Proslavljeni ušao je u mene i živi moj život. „Jer Hristos je za mene život“ (Flp 1,21). S Hristom živi Otac u meni, i Otac i Sin kroz Svetog Duha. To je Sveta Trojica koja živi u hrišćaninu, ispunjava ga i čini ga svojom slikom. Ovaploćeni, raspeti i proslavljeni Hristos poprima obličje u pojedincima, jer su oni udovi njegovog tela, Crkve. Crkva nosi ljudsko obličje, kao i smrtno i vaskrslo obličje Isusa Hrista. Ona je najpre njegova slika (Ef 4,24; Kol 3,10), i kroz nju su to i svi njeni članovi. U telu Hristovom postali smo „kao Hristos“.
Sada postaje jasno zašto Novi zavet stalno ponavlja da treba da budemo „kao Hristos“ (καθως Χριστος). Budući da smo stvoreni prema slici Hristovoj, zato treba da budemo kao Hristos. Budući da već nosimo Hristovu sliku, zato Hristos jedino može da bude „uzor“ koji treba da sledimo. Budući da on živi svoj istinski život u nama, zato mi možemo da „živimo onako kako je on živeo“ (1 Jn 2,6), „činimo onako kako je on činio“ (Jn 13,15), „ljubimo kao što je i on ljubio“ (Ef 5,2; Jn 13,34; 15,12), „opraštamo kao što je on opraštao“ (Kol 3,13), „imati u sebi istu misao koju je i Isus Hristos imao“ (Flp 2,5), zato možemo da sledimo primer koji nam je ostavio (1 Pet 2,21), da damo naš život za našu braću, kao što je i on dao svoj život za nas (1 Jn 3,16). Jedino zato možemo da budemo kao što je on bio, jer je on bio kao što smo mi. Samo zato možemo da budemo „kao Hristos“ jer smo mu učinjeni jednakim. Pošto smo učinjeni slikom Hristovom, možemo da živimo prema njegovom uzoru. Ovde se sada zaista dešavaju dela, ovde se u jednostavnosti sledbeništva živi život koji je jednak Hristovom životu. Ovde vlada jednostavna poslušnost prema reči Božijoj. Ne gledam više na moj vlastiti život, na novu sliku koju nosim. Ako bih želeo da je vidim, morao bih da je izgubim u istom trenutku. To je samo ogledalo za sliku Isusa Hrista u koju netremice gledam (2 Kor 3,18). Sledbenik gleda jedino u onoga koga sledi. A o onome koji u sledbeništvu nosi sliku ovaploćenog, raspetog i vaskrslog Isusa Hrista, o njemu koji je postao slika Božija, sme na kraju da se kaže da je pozvan da se ugleda na Boga. Sledbenik Isusa jeste onaj koji se ugleda na Boga. „Ugledajte se, dakle, na Boga kao njegova draga deca“ (Ef 5,1).