Moliva dana: O Bože, koji si od porodice tvoga sluge Davida podigao Josifa da bude čuvar tvog utelovljenog Sina i suprug njegove majke Device: Daj nam milost da oponašamo njegov pravedni život i poslušnost tvojim zapovestima; kroz Isusa Hrista našeg Gospoda, koji živi i caruje sa Tobom i Svetim Duhom, jedan Bog, sada i zauvek. Amin.

Čitanja: 2.Samuilova 7,4.8-16; Psalam 89,1-29; Rimljanima 4,13-18; Luka 2,41-52.

U današnjem Evanđelju, imamo opisano ponašanje Marije i Josifa. Rečeno nam je da su oni svake godine odlazili u Jerusalim za vreme praznika Pashe. Redovno su poštovali Božije obrede i to su činili zajedno. Razdaljina između Nazareta i Jerusalima je bila ogromna i putovanje za siromašne ljude bez prevoznog sredstva je bilo zamorno i teško. Napustiti kuću i dom na deset ili četrnaest dana nije mali poduhvat i trošak. Bog je dao Izrailju zapovest i Josif i Marija su je striktno poštovali. Bog je postavio obred za njihovu duhovnu dobrobit, i oni su ga redovno ispunjavali. Sve što su činili u vezi Pashe, činili su zajedno. Kada su išli na praznik, uvek su išli rame uz rame. Tako bi trebalo da bude i u hrišćanskim brakovima. Trebalo bi da pomažu jedan drugome u duhovnim stvarima i da ohrabruju jedan drugoga u služenju Bogu. Brak je stanje života života koje ima najveći uticaj na duše onih koji u njega ulaze. Pomaže im da napreduju ili da nazaduju. Vodi ih bliže nebu ili paklu. Puno zavisimo od društva u kome se nalazimo. Naš karakter neprimetno oblikuju oni sa kojima provodimo svoje vreme. Ni za koga ovo ne važi više nego za ljude u braku. Muževi i žene neprestavno čine jedan drugome dobre ili loše stvari za dušu.

Neka svi oni koji su venčani, ili koji to planiraju, razmisle dobro o osvim stvarima. Neka uzmu primer Josifa i Marije, i odluče da čine isto tako. Neka se mole zajedno i čitaju Sveto pismo, zajedno odlaze u dom Božiji i zajedno razgovaraju o duhovnim stvarima. Iznad svega, neka paze da ne postavljaju prepreke i obeshrabrenja jedan drugome na put milosti. Blagosloveni su oni muževi koji govore svojim ženama koa što je Elkan rekao Ani: ‘Čini kako ti drago.’ Srećne su one žene koje govore svojim muževima kao što su Lija i Rahela rekle Jakovu: ‘Čini sve što ti je Gospod rekao’. (1.Samuilova 1,23; Postanje 31,16)

Iz teksta izvlačimo i primer za sve mlade ljude. nalazimo ga u ponašanju našeg Gospdoa Isusa Hrista kada je On ostao sam u Jerusalimu sa dvanaest godina. Četiri dana je bio odvojen od Marije i Josifa. Oni su ga tri dana tražili ne znajući šta je radio. Ko može zamisliti kako se osećala majka koja je tako izgubila dete? I gde su ga na kraju našli? On nije gubio vreme, niti je radio nešto pogrešno kao što to rade dečaci od dvanaest godina. Ništa uzaludno i bez pogrešnog društva. Našli su ga gde sedi u hramu među jevrejskim učiteljima, slušajući šta on govori i šta ih pita o stvarima koje je On želeo da mu objasne.

Tako bi trebalo da bude i sa mlađim članovima hrišćanskih porodica. Trebalo bi da budu mirni i pouzdani iza leđa svojih roditelja, kao i pred njima. Trebalo bi da traže društvo mudrih i razboritih, i da iskoriste svaku priliku za sticanje duhovnog znanja, pre nego iz stignu životne brige, i dok im je pamćenje još uvek sveže i jako.

Neka hrišćanski mladići i devojke dobro razmisle o ovim stvarima, i neke slede primer ponašanja Isusa kada je imao samo dvanaest godina. Neka upamte, ako su dovoljno stari da čine pogrešne stvari onda su takođe dovoljno stari da mogu činiti dobro; i ako su sposobni da čitaju stripove i razgovaraju, onda takođe mogi i da čitaju svoja Sveta pisma i da se mole. Neka upamte da su odgovorni Bogu, čak i dok su još uvek mladi, i da je napisano: ‘Jer Bog ču glas detinji’ (Postanje 21,17). Srećne su zaista one porodice u kojima deca rano traže Gospoda, i ne koštaju svoje roditelje suza. Srećni su oni roditelji koji mogu reći o svojim sinovima i kćerima kada su odsutni: ‘Ja verujem svojoj deci da neće voljno srljati u greh.’

I na kraju, imamo primer za sve prave hrišćane. Nalazimo ga u jednostavnim rečima našeg Gospoda upućenim majci Mariji kada mu je ona rekla: ‘Sine, što nam tako učini’? Njegov odgovor je bio: ‘Zar niste znali da meni treba biti u onome što je mog Oca’? Blagi ukor se očigledno podrazumevao u ovom odgovoru. On je želeo da podseti svoju majku da On nije obična osoba i da niej došao na svet da čini obične stvari. To je bio nagoveštaj da je ona nesvesno zaboravila Njegov neobičan dolazak na svet, i da ona nije mogla očekivati od Njega da mirno sedi u Nazaretu. To je bilo jednostavno podsećanje da, kao Bog, On ima Oca na nebu, i da je delo Njegovog nebeskog oca Njemu bio prioritet.

Taj izraz bi trebalo dabude duboko usađen u srcima svih Hristovih ljudi. Trebalo bi da im obezbedi cilj kome bi trebalo da teže u svakodnevnom životu, i ispit kojim bi mogli da testiraju svoje navike i razgovore. Trebalo bi da ih ubrza kada postanu lelji. Trebalo bi da ih ohrabri kada osete potrebu da se vrate u svet. Postavimo sebi pitanja: ‘Da li mi radimo za našeg Oca? Da li hodamo stopama Isusa Hrista?’ Ovakva pitanja su veoma dobra za poniznost, da se postidimo. Ali su ovakva pitanja od ogromne važnosti za našu dušu. Crkva je jedino zdrava ako njeni članovi imaju visoke ciljeve i teže u svim stvarima da budu kao Hristos.

U ime Svete Blagoslovene Trojice. Amin.