ISUS zna da se njegov život na zemlji bliži kraju.  Ostalo je još samo nekoliko nedelja, a ima još toliko toga da se uradi. Nakon što je Isus okončao živu diskusiju s verskim vođama, čuje se graja. Ljudi dovode svoju decu da vide Isusa. Deca su izgleda različitog uzrasta, jer Marko za njih koristi istu reč koju je ranije koristio za dete od 12 godina, dok Luka koristi reč koja na izvornom jeziku pored malog deteta može značiti i odojče (Luka 18,15; Marko 5,41.42; 10,13). Naravno, gde god ima dece tu je i radostan žamor i komešanje. Isusovi učenii prekoravaju roditelje, misleći da je njihov Učitelj možda suviše zauzet da bi posvetio pažnju deci. Međutim, kako Isus reaguje?

Kada vidi šta se dešava, on se ljuti. Na koga? Na decu? Na njihove roditelje? Ne, već na svoje učenike. On kaže: ‘Pustite decu da dolaze k meni. Ne branite im, jer takvima pripada Božje carstvo. Zaista, kažem vam, ko ne primi Božje carstvo poput deteta, neće ući u njega.’ Zatim ‘uzima decu u krilo’ i blagosilja ih (Marko 10,13-16).  Markov opis događaja ukazuje na to da ih Isus s naklonošću grli, a neku malu decu uzima u naručje, kao što stoji u jednom prevodu. Jasno je da Isus voli decu. Međutim, iz ovoga učimo još nešto o njemu – on je pristupačna osoba.

Da je Isus bio strog, hladan i ponosan čovek, verovatno mu deca ne bi prilazila, niti bi roditelji bili slobodni da mu pristupe. Dok zamišljaš ovu scenu, možeš li sebi predstaviti ozarena lica roditelja dok ovaj ljubazni čovek pokazuje naklonost prema njihovoj deci, ističe njihovu vrednost pred Bogom i blagosilja ih? zaista, iako je nosio ogromno breme, bio je pristupačan.

Za koga je još Isus bio pristupačan? Zbog čega je bio tako pristupačan? Kako možemo naučiti da i mi budemo poput njega?

Dok čitaš jevanđelja, možda ćeš biti zadivljen time koliko je mnogo ljudi rado prilazilo Isusu. Na primer, kada se govori o Isusu često se pominje i veliko mnoštvo ljudi. ‘Za njim je pošlo mnogo naroda iz Galileje.’ ‘Oko njega se skupio silan narod.’ ‘Prišao mu je silan narod’ ‘S njim je išlo veliko mnoštvo ljudi’ (Matej 4,25; 13,2; 15,30; Luka 14,25). Dakle, Isus je često bio okružen mnoštvom ljudi.

To je uglavnom bio običan narod, na kog su verske vođe s prezirom ukazivale kao na ‘narod zemlje’.  Fariseji i sveštenici su otvoreno govorili: ‘Taj narod koji ne poznaje Zakon proklet je’ (Jovan 7,49).  Kasniji rabinski zapisi potvrđuju takav stav. Mnoge verske vođe su s prezirom gledale na takav narod, nisu htele s njima ni da jedu, da kupuju od njih niti da budu u njihovom društvu. Neki su uporno tvrdili da za takav narod, koji ne zna usmeni zakon, nema uskrsenja. Ne samo što ubogi ljudi nisu tražili pomoć i vođstvo od takvih vođa, već su sasvim sigurno i zazirali od njih. Međutim, Isus je bio drugačiji.

Isus se rado družio s običnim ljudima. Jeo je s njima, lečio ih, poučavao i hrabrio. Naravno, bio je realan i svestan da će većina ipak odbiti da služi Bogu (Matej 7,13.14). Međutim, on je svakog pojedinca gledao pozitivno i video da mnogi imaju potencijal da čine ono što je dobro. Kakva razlika u odnosu na tvrdokorne sveštenike i fariseje. Čak su i sveštenici i fariseji rado prilazili Isusu i mnogo od njih su se promenili i postali Isusovi sledbenici (Dela 6,7; 15,5). Isus je takođe bio pristupačan i za bogate i uticajne ljude (Marko 10,17.22).

Žene su takođe slobodno prilazile Isusu. Sigurno su često osećale kako ih verse vođe strađno preziru. Rabini su, uopšte uzev, s neodobravanjem gledali na poučavanje žena. Nadalje, ženama nije bilo dozvoljeno da svedoče u pravim slučajevima jer su smatrane nepouzdanim svedocima. Rabini su čak izgovarali molitve u kojima su zahvaljivali Bogu što nisu žene. Međutim, žene su osečale da Isus ne gaji takav prezir prema njima. Mnoge su mu prilazile s velikom željom da budu poučene. Na primer, Lazareva sestra Marija sedela je kod Isusovih nogu i upujala Isusove reči, dok je njena sestra Marta sva užurbana i uzrujana bila zaokupljena pripremom obroka. Isus je pohvalio Mariju što je dobro odvagnula šta je važnije (Luka 10,39-42).

Čak su se i bolesni okupljali oko Isusa. I prema njima su se verske vođe ophodile kao prema protnanicima iz društva. Mojsijev zakon je imao odredbe koje su određivale karanitn za gubavce iz zdravstvenih razloga, ali nije bilo mesta za grubosti (Levitska 13). Međutim, kada se u kasnijim rabinskim pravilima pominju gubavci, za njih se kaže da su odvratni poput izmeta. Neke verske vođe su otišle toliko daleko da su bacale kamenje na njih kako im slučajno ne bi prišli. Teško je zmisliti da su ti jadni ljudi mogli skupiti hrabrosti da priđu bilo kom učitelju, međutim, Isusu su prilazili. Jedan od njih je izrazio veliku veru, kada je rekao: ‘Gospode, ako hoćeš, možeš me očistiti’ (Luka 5,12).

Oni koji su bili opterećeni osečajem krivice takođe su prilazili Isusu. Na primer, razmisli o onom što se desilo kada je Isus došao kod jednog fariseja na obrok. Tu je došla i jedna žena, koja je bila poznata kao grešnica, kleknula kod Isusovih nogu i plakala zbog svog greha. Suzama je kvasila Isusove noge i brisala ih kosom. Isusov domaćin je ustuknuo i oštro osudio Isusa što je dopusiot da mu ona priđe, a Isus ju je saosečajno pohvalio za njeno iskreno pokajanje i uverio je u Božiji oproštaj (Luka 7,36-50).  Danas, više nego ikada ranije, ljudi koji su opterećeni krivicom zbog greha treba da budu slobodni da priđu onima koji im mogu pomoći da steknu dobar odnos s Bogom.