‘Ne bojte ih se dakle; jer ništa nije skriveno što se neće otkriti, niti tajno što se neće doznati. Što vam govorim u mraku, kažite na svetlosti; i što na uho čujete, objavite sa krovova. I ne bojte se onih koji ubijaju telo, a duše ne mogu ubiti. Nego se više bojte onoga koji može i dušu i telo da upropasti u paklu. Ne prodaju li se dva vrapca za as? Pa ni jedan od njih neće pasti na zemlju bez Oca vašega. A vaša je i sva kosa na glavi izbrojana. Ne bojte se dakle; vi vredite više od mnogih vrabaca. Svaki, dakle, koji mene prizna pred ljudima, priznaću i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima. A ko god se odrekne mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima. Ne mislite da sam došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir nego mač. Jer sam došao da rastavim čoveka od njegovog oca i kćer od njezine majke i snahu od njezine svekrve, i neprijatelji čovekovi su njegovi domaći. Ko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan, i ko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan; i koji ne uzima krsta svoga i ne ide za mnom, nije mene dostojan. Ko nađe život svoj, izgubiće ga, i ko izgubi život svoj mene radi, naći će ga.’ (Mt 10,26–39)
Vesnik ostaje uz reč i reč ostaje uz vesnika zauvek. Isus svoje vesnike triput ohrabruje pozivom: „Ne bojte se!“ Ono što im se sada dešava u skrivenosti, neće ostati skriveno, nego će se otkriti pred Bogom i ljudima. I najtajnija bol koja im je naneta ima obećanje da će jednom biti izneta na svetlost dana za osudu njihovim progoniteljima a na slavu vesnicima. Ali, takođe ni svedočanstvo vesnika ne treba da ostane u tami, nego da postane javno. Evanđelje ne treba da bude neko tajno sektaštvo (up. Otk 14,6–13), nego otvorena propoved. Ako se ono danas još tu i tamo ne propoveda javno, u poslednja vremena ova propoved će ispuniti celu kuglu zemaljsku na spasenje i na osudu. Otkrivenje Jovanovo proriče: „I videh drugog anđela kako leti posred neba imajući večito evanđelje – da ga objavi stanovnicima zemlje i svakoj narodnosti i svakom plemenu i jeziku i narodu“ (14,6). Zato „Ne bojte se!“.
Ne treba se plašiti ljudi. Oni ne mogu mnogo da naštete Isusovim učenicima. Njihova moć prestaje s telesnom smrću. Strah od smrti učenici treba da nadvladaju strahom prema Bogu. Za učenika ne predstavlja opasnost ljudski sud, nego Božiji sud, ne uništenje tela, nego večno uništenje i tela i duše. Ko se plaši ljudi, taj se ne plaši Boga. Ko se plaši Boga, taj se ne plaši ljudi. Svakodnevno podsećanje na ovu rečenicu za propovednika ima vrednost evanđelja.
Moć koja je data ljudima za kratko vreme na ovoj zemlji nije bez Božijeg znanja i volje. Ako padnemo ljudima u ruke, zadesiće nas stradanje i smrt kroz ljudsku silu, no ipak smo svesni toga da sve dolazi od Boga. On koji ne dopušta da i jedan vrabac padne na zemlju bez njegovog dopuštenja i znanja, takođe ne dopušta da se išta desi onima koji mu pripadaju, a što ne bi bilo dobro i korisno. Mi smo u Božijim rukama. Zato „Ne bojte se!“.
Vreme je kratko. Večnost je duga. Ovo je vreme odluke. Ko ovde ostane uz Božiju reč i ispoveda je, uz njega će u času Suda stajati Isus Hristos. On će ga prepoznati i staviće ga na svoju stranu kad tužilac bude tražio svoje pravo. Ceo svet će biti svedok kad Isus bude izgovorio naša imena pred svojim nebeskim Ocem. Ko u svom životu bude stajao uz Isusa, uz njega će Isus stajati u večnosti. Ko se pak postidi Gospoda i njegovog imena, ko ga se odrekne, njega će se Isus stideti i odreći u večnosti.
Ova poslednja deoba mora započeti već na zemlji. Mir Isusa Hrista jeste krst. Krst je Božiji mač na zemlji. On stvara razdor. Sin protiv oca, kćerka protiv majke, ukućani protiv domaćina i sve to radi carstva Božijeg i njegovog mira, to je Hristovo delo na zemlji! Zar nije čudno da svet njega, koji je ljubav Božiju doneo ljudima, optužuje za mržnju prema ljudima? Ko sme tako da govori o ljubavi oca i majke, o ljubavi prema sinu i kćerki, ako ne neko ko je ili rušilac sveg života ili stvoritelj jednog novog života? Ko može da zahteva za samog sebe čovekovu ljubav i žrtvu – čovekov neprijatelj ili pak čovekov spasitelj? Ko unosi mač u kuće, đavo ili Hristos, Knez mira? Treba razlikovati Božiju ljubav prema čoveku i čovekovu ljubav prema drugim ljudima. Božija ljubav prema čoveku zove se krst i sledbeništvo, i upravo u tome je ona život i vaskrsenje. „Ko izgubi život svoj mene radi, naći će ga“. To obećanje izgovara onaj koji ima vlast nad smrću, Sin Božiji, koji ide ka krstu i vaskrsenju i koji sa sobom vodi i svoje učenike.
‘Ko vas prima, mene prima, a ko prima mene, prima onoga koji me je poslao. Ko prima proroka u ime proročko, primiće nagradu proročku, i ko prima pravednika u ime pravedničko, primiće nagradu pravedničku. I ko napoji jednoga od ovih malih samo čašom sveže vode, zato što je moj učenik, zaista vam kažem, neće izgubiti nagrade svoje.’ (Mt 10,40–42)
Nosioci Isusove reči primaju poslednje obećanje za svoje delo. Oni su postali Hristovi saradnici i pomoćnici, oni treba u svemu da su slični Hristu, tako treba i ljudima kojima idu da budu ‘kao Hristos’. S njima sam Isus Hristos ulazi u kuću koja ih prima. Oni su nosioci njegove prisutnosti. Oni ljudima donose dragoceni dar, Isusa Hrista, a s njim Boga, Oca, a to znači oproštenje, spasenje, život, blaženstvo. To je plata i plod njihovog rada i njihovog stradanja. Svaka služba njima, služba je i Isusu Hristu. To je na isti način blagodat za zajednicu i za vesnike. Zajednica će utoliko više učiniti dobra vesnicima, ukazati im čast i služiti im; jer s njima dolazi i sam Gospod.
Učenici treba da znaju da njihov ulazak u neku kuću ne ostaje uzaludan i prazan, jer sa sobom donose izuzetno vredan dar. Postoji zakon u carstvu Božijem da će svako primiti dar Božiji ako ga dobrovoljno kao od Boga primi. Ko primi proroka znajući šta on čini, taj će primiti njegov dar i njegovu platu. Ko primi pravednika, primiće platu pravednika jer je učestvovao u njegovoj pravednosti. Ko jednom od ovih najmanjih, ovih najsiromašnijih, kojima ne pripada nikakva čast, ovim vesnicima Isusa Hrista pruži samo čašu vode, taj je služio samog Isusa Hrista i pripašće mu plata Isusa Hrista.
Tako poslednja misao vesnika neće biti usmerena na vlastiti put, na vlastito stradanje i na vlastitu platu, nego na cilj njihovog rada, a to je spasenje zajednice.