Da bi bili u stanju da razumemo da li postoji tako nešto kao apsolutna istina / univerzalna istina, treba da počnemo sa definicijom istine. Istina je u rečniku definisana kao “saobražavanje sa činjenicama ili stvarnosti; izjava za koju je dokazana da je istinita; realnost ili stvarnost.” Neki ljudi bi danas rekli da realno istina ne postoji, samo pretpostavke i mišljenja. Sa druge strane, drugi se suprotstavljaju i kažu da mora da postoji neka apsolutna istina ili stvarnost. Tako da, dok razmatramo pitanje da li postoji tako nešto kao apsolutna istina, vidimo da postoje dva diametralno suprostavljena mišljenja.

Jedan pogled kaže da ne postoje savršenstva koja definišu realnost. Oni koji imaju ovaj pogled na svet veruju da je sve relativno, i da samim tim ne postoji realna stvarnost. Zbog toga, ne postoji vrhovni autoritet koji odlučuje da li je neko delo pozitivno ili negativno, ispravno ili pogrešno. Ovaj pogled je jednostavno “situaciona etika” u svom najvišem obliku. Ne postoji ispravno ili pogrešno i samim tim šta god da osećate da je ispravno u datom trenutku je ispravno. Naravno, ovakav oblik “situacione etike” vodi do toga “šta god da osećate da je dobro” mentaliteta i životnog stila, koji ima poražavajući efekat na društvo i pojedince.

Drugi pogled veruje da zaista postoje apsolutne realnosti ili standardi koji definišu šta je istina a šta ne. Samim tim, jedan postupak se može definisati kao ispravan ili pogrešan u odnosu na te apsolutne istine. Možete li da zamislite haos koji bi nastao ako ne bi bilo stvarnosti, niti realnosti. Da uzmemo zakon gravitacije na primer. Ako on nije apsolutan, u jednom trenutku jedan korak bi vas odveo kilometrima u vis, dok drugi put ne biste bili u stanju da pokrenete svoje telo uopšte. Ili zamislite konfuziju koja bi nastala ako brojevi ne bi više imali apsolutnu vrednost. Na primer, 2 + 2 ne bi uvek bili četiri. Ako ne bi postojale apsolutne istine, u svetu bi vladao haos. Ne bi bilo prirodnih zakona, niti fizičkih zakona, sve bi bilo besmisleno i ne bi bilo mernih standarda niti ispravnog i pogrešnog. Kakav bi to haos bio, no smo zahvalni da postoje apsolutne istine koje se mogu naći i koje se mogu shvatiti.

Sama ideja da izjavimo da ne postoji apsolutna istina je potpuno nelogična. Ali danas, mnogi ljudi prihvataju kulturni relativizam koji u svojoj srži poriče bilo kakav oblik apsolutne istine. Dobro pitanje koje se može postaviti ljudima koji kažu da “nema apsolutne istine” je: “Da li si apsolutno siguran u to?” Potpuno je nelogično da izjaviš nešto podobno, s obzirom da je takva rečenica apsolutna izjava koja sama po sebi poriče apslolutnost. Ona u suštini kaže, da sama činjenica da ne postoji apsolutna istina, je u stvari jedna apsolutna istina.

Postoji nekoliko logičnih problema koje neko treba da prevaziđe da bi prihvatio ili verovao da ne postoji apsolutna istina / univerzalna istina. Prvi problem je kontradiktornost koju nosi u sebi. Ovo se vidi u pitanju koje je postavljeno gore i u činjenici da oni koji insistiraju da nema apsolutne istine sami veruju u apsolutno. Oni su apsolutno sigurni da ne postoji ništa apsolutno. Ovaj tip filozofije je ujedno samo-odbramben i protivurečan samom sebi. Izjava da ne postoji ništa apsolutno je sama po sebi kontradiktorna u onome što tvrdi!

Drugi problem sa poricanjem apsolutne istine je činjenica da ceo ljudski rod ima ograničeno znanje. Kao ljudska bića sa ograničenim umom, logično je da ne možemo da dajemo apsolutno negativne izjave. Na primer, osoba logički ne može da kaže “Nema Boga” (iako to mnogi kažu), jer da bi bili u stanju da tvrde tako nešto, trebalo bi prvo da imaju apsolutno znanje o celom svemiru, od početka do kraja. Kada ljudi tvrde da nema Boga ili da ne postoji apsolutna istina (što je u osnovi ista stvar), najviše koje racionalno i logički mogu da kažu je: “Sa ograničenim znanjem koje imam, ja ne verujem da ima Boga,” ili “Sa ograničenim znanjem koje imam, ne verujem da postoji nešto tako kao apsolutna istina.”

Treći problem u vezi poricanja apsolutne /univerezalne istine je činnjenica da je to suprotno sa onim što nam naša savest i naše iskustvo govore da je istina, kao i sa onim što vidimo u “stvarnom svetu.” Ako ne postoji nešto tako kao apsolutna istina, onda ne postoji ništa što je apsolutno ispravno ili pogrešno u bilo čemu. To što je možda “ispravno za tebe” ne znači da je to “ispravno i za mene.” I dok na prvi pogled ovakav oblik relativizma izgeda mnogo privlačan, ako se o njemu logički razmisli ubrzo se dolazi do zaključka da je on u stvari poguban. Samo razmisli za trenutak kako to izgleda da nema apsolutne istine i da je sve relativno (nikakvi standardi). Ono što bi se u stvari dogodilo je da bi svi postavili svoja sopstvena pravila za život i radili ono što oni misle da je ispravno. Ovo bi stvorilo problem istog trenutka kada bi se osećaj za ispravno jedne osobe sukobio sa drugim. Na primer, šta ako je “za mene ispravno” da ignorišem semafor, čak iako je crveno? Na ovaj način, ja dovodim tuđi život u opasnost. Ili, ja možda mislim da je u redu da kradem od tebe, a ti možda misliš da to nije u redu. Na isti način, neko može da odluči da je ubijanje ljudi u redu, i samim tim pokušavaju da ubiju sve koji im se pojave na vidiku.

Ako ne postoje apsolutni standardi, ili istine, i ako je sve relativno, da ubiješ nekoga je potpuno ispravno kao i da ne ubiješ nikog. Da kradeš je isto kao i da ne kradeš. Da si okrutan je isto kao i da nisi. Do kakvog poražavajućeg rezultata, poricanje istine može da nas dovede. Jer ako ne postoji apsolutna istina, onda niko ne može da kaže: “Ti treba to da uradiš,” ili “Ti ne treba to da uradiš.” Ako ne postoji apsolutna istina onda čak ni sama vlada ne može ili nema prava da uvodi pravila u društvu. Možete li da zamislite kakve probleme bi to izazvalo? Potpuni haos bi nastao dok bi svi radili ono što je ispravno u njihovim sopstvenim očima. Ako ne postoji apsolutna istina, onda nema da ima nikakvog standarda za ispravno i pogrešno na koji se svi mi oslanjamo i nema da možemo da smo sigurni u bilo šta. Ljudi bi bili slobodni da rade sve što žele—da ubijaju, siluju, kradu, lažu, varaju, itd., i niko ne bi mogao da kaže da je to pogrešno. Ne bi bilo vlade, zakona, pravde, jer niko ne bi mogao da tvrdi da većina ima pravo da donosi standarde ponašanja i da ih nalaže onima koji su u manjini. Svet bez apsolutnih vrednosti bi bio najstrašnije mesto za život koji možemo da zamislimo.

Danas često slušamo tvrdnje kao što su:”To je možda istina, ali nije istina za mene.” Onima koji misle da ne postoji apsolutna istina, istina je ništa više nego lična preferencija ili shvatanje, i samim tim se ne može shvatiti izvan ličnih granica. Zbog ovoga, nema potpunog odgovara na pitanje koji je značaj života i ne može da postoji nada za bilo koji oblik života posle smrti. Ovaj tip relativizma ima za posledicu religioznu konfuziju, jer ne može da postoji samo jedna istinska religija, niti jedan put za ispravan odnos sa Bogom. Sve religije bi onda bile lažne jer sve tvrde ili uče da postoji neki oblik života posle smrti, neki oblik apsolutne istine. Ovo je razlog da danas nije neuobičajeno da ljudi veruju da dve potpuno različite religije mogu podjednako da budu “istinite” iako obe tvrde da je njihov put na nebo jedini ili da uče dve potpuno suprotne “istine.” Ljudi koji ne veruju u apsolutnu istinu ignorišu ove tvrdnje i prihvataju mnogo tolerantniji univerzalizam koji uči da su sve religije jednake i da sve vode u nebo. To je isto tako razlog da se ljudi koji prihvataju ovakav pogled na svet, jako suprotstavljaju evanđeoskim hrišćanima koji veruju Bibliji kada kaže da je Isus “put, istina i život”, i da je On vrhunska manifestacija istine i jedini put kojim neko može stići na nebo (Jovan 14:6).

A ipak, uprkos činjenici da je poricanje apsolutne istine i nelogično i iracionalno, pogled na svet koji tvrdi “sve je relativno” je postao jedan od slogana za generaciju u kojoj mi živimo. U većem delu Zapadnog sveta, većina ljudi je odbacila mogućnost da nešto tako kao što je apsolutna istina može da postoji. Ovo je dovelo do nečega što većina zove post-modernim društvom, društvom koje prihvata sve sisteme vrednosti, verovanja, životne vrednosti i istine kao podjednako validne. Zbog ovoga, oni koje misle da postoje apsolutni standardi ispravnog i pogrešnog se smatraju netolerantnim i rutinski se optužuju, ismevaju i kritikuju.

U stvari, tolerancija je postala jedna od glavnih vrlina društva, jedno apsolutno nešto, i samim tim može samo da postoji jedno zlo, a to je netolerancija. Drugim rečima, ono što se dogodilo je da bilo koji religijski sistem ili osoba koji veruju dogmatično u nešto—posebno u apsolutnu istinu—postaju krivi zbog netolerancije, i jedino nešto koje politički ispravno društvo neće prihvatiti su oni koji veruju u apsolutnu istinu. Oni koji poriču apsolutnu istinu će često reći da je u redu da verujeuš što god želiš, sve dok ne pokušavaš svoje verovanje da nametneš drugima. Ali ovakvo verovanje samo po sebi je verovanje u to šta je ispravno a šta ne i oni koji se drže ovakvog verovanja definitivno pokušavaju da ga nametnu drugima i samim tim su licemeri. Oni postavljaju standard ponašanja za koji insistiraju da drugi treba da ga slede—samim tim krše osnovno pravilo onoga u šta se pretvaraju da veruju.

Pitanje koje ovde prosto vapi da bude postavljeno je, zašto su oni koji promovišu toleranciju toliko netolerantni prema ljudima koji veruju u apsolutnu istinu? I zašto su ljudi toliko spremni da prihvate sistem verovanja koji preti da razruši samu osnovu društva i u samoj suštini je podjednako iracionalno i nelogično? Jednostavan razlog je taj da ljudi ne žele da budu odgovorni za svoje postupke. Ako postoji apsolutna istina, tada postoje i apsolutni standardi ispravnog i pogrešnog i mi smo tada odgovorni tim standardima. Ova odgovornost je to što ljudi zaista pokušavaju da poreknu u svom odbacivanju apsolutne istine.

Poricanje apsolutne /univerzalne istine kao i kulturološki relativizam koji proizilazi iz toga, su jednostavno logičan rezultat u društvu koje je prihvatilo teoriju evolucije kao objašnjenje za život. Ako je evolucija istinita, tada život nema značenje, mi nemamo svrhu i samim tim nema apsolutno ispravnog i pogrešnog. Čovek je tada slobodan da živi život kako mu se sviđa i nikome nije odgovoran za svoje postupke. No uprkos tome koliko grešni ljudi žele da poreknu Božije postojanje i Njegove apsolutne istine, oni će ipak jednog dana stajati pred Njim na sudu. Biblija izjavljuje: “…ono što se može saznati o Bogu njima je poznato; Bog im je objavio. Čak i Njegove nevidljive osobine, Njegova večna sila i božanstvo, mogu se od stvorenja sveta jasno sagledati, ako se na Njegovim delima promatraju, da nemaju izgovora, jer iako su Boga poznali, nisu ga kao Boga proslavili, niti zahvalnost pokazali, nego u svojim mislima padoše u ništavnu varku, te potamne njihovo nerazumno srce. Postali su ludi, govoreći da su mudri.” (Rimljanima 1:18-22).

Poslednje pitanje koje treba da postavimo kada razmatramo da li apsolutna istina zaista postoji je, da li negde postoji dokaz za postojanje apsolutne istine? Ako neko pažljivo razmotri ovo pitanje brzo postaje jasno da zaista postoji dokaz koji ukazuje na postojanje apsolutne istine. Prvi dokaz za postojanje apsolutne istine se vidi u našoj savesti. Naša savest nam govori da bi svet trebalo da je na “određen način,” da su neke stvari “ispravne” a neke su “pogrešne.” Ona nam pomaže da razumemo da postoji nešto pogrešno u patnji, umiranju od gladi, u silovanju, bolu, i u zlu. Ona nam pomaže da smo svesni da su ljubav, velikodušnost, saosećanje i mir pozitivne stvari ka kojima treba da težimo. Biblija opisuje ulogu ljudske savesti u Rimljanima 2:14-16, “Kad naime, mnogobošci koji nemaju zakona, po prirodi čine ono što zakon zahteva, onda su oni, koji nemaju zakona, sami sebi zakon. Oni pokazuju da je delo zakona napisano u njihovim srcima, što svedoči njihova savest i njihove misli koje se međusobno optužuju i brane, na dan kada će Bog preko Isusa Hrista – po mom evanđelju− suditi ljudske tajne.”

Drugi dokaz za postojanje apsolutne istine se vidi u nauci. Nauka je jednostavno traganje za znanjem. To je izučavanje onoga što već znamo i potraga da saznamo više. Samim tim, sva naučna izučavanja se moraju obavezno zasnivati na verovanju da ima objektivnih realnosti koje postoje u svetu. Bez apsolutnih vrednosti, na šta bi ličalo naučno proučavanje? Kako bi neko mogao da zna da otkriće koje je napravio je stvarno? Činjenica je da se svi naučni zakoni moraju zasnivati na određenim apsolutnim vrednostima.

Treći dokaz za postojanje apsolutne / univerzalne istine je postojanje religije. Sve rerligije sveta pokušavaju da daju odgovor o značenju života. One su nastale zbog činjenice da ljudski rod želi nešto više od same egzistencije. Iza svih religija stoji fundamentalno verovanje da u životu mora da postoji nešto više od fizičke egzistencije koju mi znamo. Kroz religiju, ljudi traže sigurnost i nadu za budućnost, oproštenje greha, mir u nevoljama, i odgovore na najdublja pitanja. Religija je zaisa dokaz da je ljudski rod nešto više od životinje koja je u naprednom stadijumu evolucije. Ona je dokaz o višoj svrsi, i je činjenica da zaista postoji Stvoritelj koji je osoba i koji ima svrhu, koji je u čoveka usadio želju da Ga upozna. I ako zaista postoji Stvoritelj, onda je On standard apsolutne istine, i On ima autoritet da uspostavi tu istinu.

Na svu sreću, postoji takav Stvoritelj, i On je otkrio ne samo Sebe već i Svoju istinu kroz Svoju Reč, u Bibliji. Ako želimo da znamo apsolutnu/univerzalnu istinu, jedini način za to je kroz lični odnos sa Onim koji je tvrdio da je “Istina”, Isusom Hristom. Reče mu Isus: “Ja sam put i istina i život; niko ne dolazi k Ocu−sem kroz mene (Jovan 14:6). Činjenica da postoji apsolutna istina nas upućuje na istinu da postoji suvereni Bog koji je stvorio nebo i zemlju i koji nam se otkrio, da bi mi mogli da ga upoznamo lično kroz Njegovog Sina Isusa Hrista.